Crkva

Riječ crkva dolazi od grčke riječi ekklesia što znači pozvani van, zajednica vjernika, općinstvo svetih, skup, skupština, sastanak, zbor.

Crkvu u biblijskom kontekstu definiramo kao zajednicu dvoje, troje ili više vjernika koji imaju visok stupanj duhovnog suglasja u nasljedovanju Krista.

Kućna crkva je u našem podneblju uglavnom nepoznat oblik vjerskog duhovnog djelovanja. Na njezin spomen često se reagira sa čuđenjem, sumnjom, predrasudama ili čak otvorenim neodobravanjem. Jedan od razloga jest taj što ih u našoj zemlji postoji vrlo mali broj u odnosu na denominacijske crkve. Ne računajući ovu, na internetskoj sceni u Hrvatskoj zasad nema stranice koja bi kvalitetno i transparentno predstavila ustroj i djelovanje kućne crkve. Upravo zato vam želimo predstaviti njezine vrijednosti utemeljene na učenju Pisma kako biste bili osvjedočeni da je to originalan nacrt Božjeg kraljevstva.

Gdje su se sastajali vjernici u prvoj Crkvi?

Što zapravo mislimo kad kažemo: "Idem u crkvu!" Za većinu ljudi to podrazumijeva odlazak u visoku zgradu na određenoj adresi. Trebamo znati da Božja crkva nije građevina napravljena ljudskim rukama, nego duhovna kuća izgrađena od duhovnog kamenja - novorođenih vjernika (1. Petrova 2:5). Kućna crkva nije suvremeni trend u kršćanstvu, nego nasljedovanje originalnog nacrta koji su nam predali Krist i apostoli.

U Pismu čitamo da se Pavao obraćao vjernicima koji su se sastajali u kući (Rimljanima 16:4; 1. Korinćanima 16:19; Kološanima 4:15; Filemonu 1:2). Dakle, očigledno je da tadašnji kršćani nisu gradili zasebne vjerske objekte. Oni koji na kućnu crkvu gledaju skeptično trebali bi objasniti čiji model nasljeduju kad kupuju kreditima ili gotovinom skupe velebne hramove ili iznajmljuju športske, kazališne, hotelske i kino dvorane. To isto mogli su u većoj ili manjoj mjeri činiti i prvi kršćani, ali ipak nisu. Za to postoje valjani razlozi. Pogledajmo ih u idućim odlomcima.

Jesmo li pozvani biti promatrači ili sudionici?

"Kad god se sastajete, svaki od vas može imati hvalospjev, objavu, govor u tuđem jeziku ili njegovo tumačenje; neka sve bude tako da bude na izgradnju." (1. Korinćanima 14:26)

"... svaki od vas ..." Sastanak vjernika ne bi smio biti unaprijed pripremljen ritual sastavljen uglavnom od dvije do tri pjesme profesionalnog crkvenog zbora i pastorovog propovijedanja. Na što se onda svodi uloga svih ostalih u dvorani? Uglavnom na pjevanje i slušanje, a ovisno od crkve i na izgovaranje riječi amen i haleluja. Preispitamo li se iskreno, uvidjet ćemo da je to jedino što godinama činimo na sastancima. Niti uz najbolju volju takvo što ne možemo nazvati ispunjenjem svrhe u Kristu, prije promašajem. U tom slučaju nismo sudionici, nego samo promatrači. Naša uloga svodi se na objekte koji će povećati statistike crkvenog članstva, popuniti sjedišta i prebivati u umjetnoj stvorenoj atmosferi "punoj pomazanja", unaprijed osmišljenoj predstavi koja se odvija iz tjedna u tjedan.

Svatko koga Sveti Duh potakne može i treba doprinijeti sastanku. Problem je u tome što spomenuto u dvoranama nije moguće ostvariti. Razmještaj sudionika sugerira jasnu podjelu na izvođače i gledatelje. Kako će netko iz dvadeset i petog reda sjedalica dati proroštvo, govor u jezicima koji treba biti protumačen, hvalospjev i dr. Koncept takvih sastanaka nije predviđen za spomenuti vid duhovnog djelovanja. Uglavnom je u pitanju pastorov "one man show" uz pratnju onoga što se popularno zove tim za slavljenje.

Sastanak vjernika u kući omogućuje djelovanje u duhovnim stvarima koje Pavao opisuje. Broj ljudi je puno manji tako da je omogućena nesmetana komunikacija i protok duhovnih izričaja (govor u jezicima, tumačenje, proroštva, hvalospjevi i dr.) Iako to nije izričito navedeno u Pismu, smatramo da bi sjedala po mogućnosti trebala biti u krugu ili polukrugu kako bi sudionici bili vidljivi jedni drugima.

Zašto dolazimo na sastanak vjernika?

Ne zaboravimo, Pavao kaže da bi svatko od nas na svakom sastanku trebao djelovati u navedenim duhovnim stvarima. Pogledajmo zašto: "... tako da sve bude na izgradnju ..." Duh religije potiče ljude da idu na mjesto koje smatraju crkvom zato da ispune vjersku dužnost, budu viđeni ili zato što su postali ovisni o atmosferi koja vlada ponajviše u mega crkvama. Skupljeno mnoštvo, glamur koji budi i raspiruje osjećaje, pjesme slavljenja izvedene na bučnim instrumentima, učestale konferencije i gostovanja karizmatičnih propovjednika iz inozemstva stvaraju idiličan ugođaj.

Prividno, sve izgleda sjajno. Ipak, zagrebemo li malo ispod površine, otkrit ćemo da to nije ono što je apostol imao na umu kad je pisao poslanice vjernicima u Kristu. On nije učio da se ljudi trebaju dobro osjećati i zabaviti u crkvi kao u nekom underground klubu, povodeći se za plitkim i tjelesnim izričajima kojima se bez ozbiljne biblijske analize daju duhovni pridjevi.

Božja volja je da razumijemo da su ovo temeljni razlozi zbog kojih trebamo doći na sastanak vjernika: 

• osobno duhovno jačanje i sazrijevanje
  
• pridonošenje duhovnom jačanju i sazrijevanju drugih vjernika
  

Sloboda nije izgovor za nered 

Iako težimo jednostavnosti i sudjelovanju svih vjernika, smatramo da je red također važan i da spontanost nije isto što i nered (1. Korinćanima 14:33). Zato je važno da vjernici razvijaju samodisciplinu. Tu je važna i uloga starješina koji lagano i nenametljivo usmjeravaju sastanak vodeći računa da sve bude u skladu s apostolovim uputama iz četrnaestog poglavlja Prve poslanice Korinćanima. Na sastanku svetih u Kristu nema mjesta za tjelesnost koja se želi prikazati kao duhovnost. Pojave kao što su smijanje "pod pomazanjem", režirano padanje u besvjesno stanje, nekontrolirani trans i sl. nisu plod djelovanja Svetog Duha u vjernicima.

Zajedništvo vjernika je standard ili iluzija?

Jedan od najčešćih izljeva nezadovoljstva u današnjim crkvama je: "Nemamo dovoljno međusobnog zajedništva!" Trebali bi se upitati je li ustroj današnjih crkava takav da vjernici mogu imati zajedništvo u biblijskom smislu? Suvremeni trend mega crkava uništio je osnovnu duhovnu smjernicu Novog saveza - međusobno zbližavanje i zajedničko djelovanje svih vjernika. Kako možemo očekivati zbližavanje sjedimo li u ogromnoj dvorani s nekoliko stotina mjesta, okruženi ljudima kojima ne znamo ime ni prezime, ili ih u najboljem slučaju samo površno poznajemo? Na završetku službe razilazimo se kao da smo zajedno pogledali igrani film ili kazališnu predstavu. U takvom okruženju nema ni govora o prepoznavanju potreba i međusobnom služenju. Čitamo li knjigu Djela i poslanice vidjet ćemo da su ondašnji vjernici razvijali blisko zajedništvo na svim razinama. Njihovo djelovanje u svakom slučaju treba nasljedovati.  

Gospodnja večera

U spisima Novog saveza vidimo da se crkva sastajala u kućama. Smatramo da je to najpoželjnije. Važno je da bude omogućeno zajedničko blagovanje kako bi zajedništvo vjernika bilo oplemenjeno i produbljeno. Iz Pavlovog učenja vidimo da su prvi kršćani Gospodnju večeru imali u sklopu zajedničkog obroka. Vino i kruh nisu dijeljeni zasebno kao što se to danas čini, nego su bili sastavni dio obroka. Vremenom je ljudska tradicija uvela zasebnu podjelu kruha i vina, pretvorivši to u ritual bez duhovne snage i svrhe. Gospodnja večera je slika mesijanske gozbe koju će jednoga dana vjernici ostvariti s Gospodinom.

Novčano davanje

Ovo je za mnoge ljude vrlo osjetljivo, često i bolno pitanje. Upravo zato želimo biti otvoreni i transparentni. Većina protestantskih i karizmatskih crkava ubiru od članstva 10% od osobnog dohotka (tzv. desetak). Takva praksa opravdava se starozavjetnim modelom davanja desetine (Malahija 3:8-12). Kao argument spominje se i Isusov razgovor s farizejima u vezi desetka (Matej 23:23). No, Isus ih u spomenutom slučaju samo kori što su na račun desetka zanemarili milosrđe.

Proučimo li poslanice Novog saveza nigdje nećemo vidjeti poticaj da vjernici trebaju davati desetak u crkvenu blagajnu. Zašto onda početak mnogih crkvenih sastanaka obilježavaju ciljane propovijedi u kojima se vjernici doslovno nagovaraju da daju novčane priloge, povrh toga što redovito daju i desetak? Kako objasniti praksu redovitog moljakanja novčane pomoći iz inozemstva i nastojanje da se crkve novčano podupiru iz državnog proračuna? Odgovor na ova pitanja dobivamo kad proučimo ustroj i usmjerenje većine današnjih crkava. One se sastaju u skupim dvoranama koje se iznajmljuju ili su kupljene kreditom, koji, dakako, treba redovito otplaćivati. Pribrojimo li tome režije i plaće crkvenih službenika postaje nam jasnije zašto današnje crkveno djelovanje više liči na dobro uhodani marketing, a ne na skroman i učinkovit nacrt opisan u Novom savezu.

Tako se događa da novac koji vjernici daju ponajmanje ili uopće ne biva utrošen u svrhu koju propisuje Novi savez (davanje milostinje, pomaganje siromašnima, braći i sestrama u trenutnoj potrebi, podupiranje osnovnog crkvenog poslanja - propovijedanja Evanđelja i podizanje novih zajednica). Ne smatramo da je krivo davati desetak, ali ne odobravamo učiti ljude da je obvezan i tako vršiti pritisak na njih, stvarajući u njima strah od prokletstva, osjećaj krivice ili nelagode. Isto vrijedi i za skupljanje dobrovoljnih priloga. Nismo pobornici "košarice" koja se predaje iz ruke u ruku. To je također jedna vrsta pritiska kojim se služi crkvena religija. Smatramo da ljudi trebaju davati od srca, kad i ako žele, u skladu sa čvrstim uvjerenjem, nikako nagovarani ili pod teretom krivnje (2. Korinćanima 9:7).

Vodstvo kućne crkve

Prema Pavlovom učenju, starješine su pozvani voditi vjernike u kućnoj crkvi. Primljeni autoritet od Boga smiju upotrebljavati isključivo u okviru propisanih nadležnosti. Oni su prvi među jednakima, a svojim životom trebaju biti primjer drugim članovima zajednice. Svoju službu trebaju obavljati radosnog srca, služeći ljudima. Motivi im trebaju biti čisti, bez želje za materijalnim dobitkom ili stjecanjem popularnosti. Prihod za život trebaju ostvarivati radom, a ne da ih plaća zajednica.

U kućnoj crkvi djeluju apostoli, pastiri (starješine), proroci, evanđelisti i učitelji. Njihovo djelovanje treba biti usklađeno i usmjereno isključivo na proslavljanje Krista.

U karizmatskim mega crkvama pastori uživaju status malih bogova. Na sastanke dolaze okruženi redarima, kao da su državnici, a ne samo jedni od braće. Većina njih živi luksuzno, primajući visoka novčana sredstva od crkvenog članstva. Nisu rijetke pojave manipulacijama Božjeg učenja kako bi im vjernici davali što više novca ili materijalnih dobara.

Neovisne kućne crkve i denominacije

Denominacija je skup dviju, triju ili više crkvenih zajednica koje dijele zajedničko vodstvo. Ono svoju upravljačku vlast provodi kroz raznorazna crkvena tijela koja nadziru lokalne zajednice. Krist niti apostoli nisu ustanovili viši oblik vodstva. Kao takav protivan je učenju Pisma i nije odraz Božje volje. Djelovanje Svetog Duha onemogućeno je kroz organiziranu ljudsku strukturu. Povijest je to dokazala, a isto je i danas. Sve denominacije zaglibile su u duhovno mrtvilo i hladni legalizam koji odbacuje Božju silu. Ne smijemo se zavaravati i misliti da možemo promijeniti stvari u bilo kojoj. Moramo biti svjesni da se niti jedna od njih nikada nije promijenila na bolje, gledano iz kuta Božje volje.

Denominacije naglašavaju određenu biblijsku istinu kao temelj svojeg djelovanja. To nije dobro, zato što naglašavanje pojedinog dijela istine dovodi do zanemarivanja ili čak odbacivanja ostalih istina iznesenih u Pismu. Postoji i problem vezivanja ljudi za religioznu organizaciju, umjesto za živog i uskrslog Krista. Danas ljudi kažu: "Ja pripadam baptističkoj, metodističkoj, kalvinističkoj, nazerenskoj, pentekostalnoj, karizmatskoj, faith ili nekoj drugoj denominaciji!" Želimo li ispuniti Božju volju moramo početi pripadati Kristu! Upravo pripadnost denominaciji može ljude odvojiti od Božjeg kraljevstva, postane li ljudsko učenje važnije od Božjeg.

Iako je denominacijski ustroj protivan Pismu, želimo naglasiti da ga time ne poistovjećujemo s vjernicima koji obitavaju unutar njega. Pripadnici Božjeg naroda potencijalno se nalaze u svakoj denominaciji. Krist je istražitelj srca. Kao takav, On najbolje zna tko mu pripada i služi, a tko ne. Na dan Njegovog pravednog suda sve će se otkriti. Ono što u svakom slučaju zastupamo jest to, da je za pripadnike denominacijskih ustrojenih crkava bolje da se pridruže neovisnim. Dakako, to vrijedi samo u slučaju osvjedočenja i htijenja da stvari mijenjaju na bolje. Tako bi izbjegli sputavanje slobodnog vjerskog djelovanja toliko karakteristično za denominacijski ustroj. Onima koji ne žele korjenitu promjenu bolje je da ne napuštaju stari sustav.

Opširnije o tematici kućne crkve i službama možete pročitati u knjizi ‘Budimo vjernici Pavlovog kova' (link Knjige na početnoj stranici) ili na video komentarima Kućna crkva od 1-5 (link Video na početnoj stranici).